GORAN DANIČIĆ: TRI BGD poludistanca 2015

Svakom ko imalo udje u svijet triatlona, po glavi se mota misao da će možda jednog dana da završi neku od IRONMAN trka. Ta misao im je glavni motiv da svakodnevno prolaze kroz mukotrpne treninge. I eto ove godine smo stigli na pola puta do tog cilja, skupili smo hrabrosti, otišli na trku i završili je.

Kada mi je Luka prije par mjeseci rekao da planira da radi poludistancu u Beogradu, poželio sam mu svu sreću i mnogu uspjeha, pošto tad baš i nisam bio u takvim planovima. Medjutim, nakon par dana razmišljanja, konsultacija sa trenerom, rekoh što da ne, idem turistički da vidim koje su mi trenutne mogućnosti. Naravno ekipa se ubrzo povećala, u priču ulaze još Marko, Pedja i Draško.

I idemo. Marko preuzima veći dio organizacije na sebe, prevoz, smještaj i pun pansion u restoranu Mezestoran Dvorište kod Maje i Mirka koji su vlasnici, a ujedno naši domaćini tokom boravka u Beogradu. Bolje domaćine nismo mogli da dobijemo, zato vam i preporučujemo da obavezno svratite u restoran ako vas put nanese u Beograd, dočekaće vas sa mnogo neobičnih ali ukusnih jela.

Gospoda Petrović i Čupić lete avionom za Beograd, a nas ostala tri mučenika idemo autom sa sve pet bicikala, dva u gepek a tri na nosač. Ajde i nije nam bilo toliko loše, uz dosta smjeha i Draška koji stalno nešto priča vrijeme brzo prodje. Ipak u Beograd dolazimo slomljeni od puta, smještamo se u stan i kako je sve podredjeno trci pred spavanje po rasporedu ide lagani trening rastrčavanja od 20 minuta. Luka peredvodi trening, daje tempo i rutu, a mi za njim. Lagano se gubimo po Rakovici, poslije 10 minuta više nemamo predstavu dje smo, i dalje trčimo u nadi da ćemo naći startnu lokaciju. I nekim čudom na kraju treninga se pojavljuje naše naselje, nevjerovatam osjećaj za orjentaciju Luke Čupića, na čemu bi mu posebno pozavidjela naša Marija Čop koja ima običaj da se gubi po planinarskim maratonima.

Sledeće jutro je rezervisano za briefing na Adi, i usput i prilika da se odradi još koji lagani trening. Sa sobom nosimo i bicikla koje ostavljamo u zoni tranzicije do sutra kada je start trke. Na briefing-u se osjećamo kao na policijskom času, po prvi put se susrijećemo sa strogim pravilima, za svaki sitan prekršaj u toku trke slijede kazne. Vladala je neka napeta atmosfera izmedju organizatora i takmičara. U tom trenutku se sjetih naših trka gdje nema skoro nikakvih pravila ali je atmosfera fantastična. No nekad se treba upoznati sa pravilima i u praksi. Iako sam mišljena da se ovakve trke prvenstveno rade radi nas rekreativaca, a stroga pravila nam samo prave odbojnost, ona više pristaju nekim elitnim takmičarima. Na prvom mjestu bi trebalo da se omasovi takmičanje što bi se učinilo nešto fleksibilnijim odnosom, a kazne primjenivati isključivo za ozbiljnije prekršaje. Nakon teškog briefing-a se ide u pregled biciklističke staze. Stazom smo oduševljeni jer je pefektno ravna, što je i bio jedan od razloga zašto smo odabrali ovu trku za prvi polu IRONMAN, teško da postoji lakša staza na nekoj trci ovog tipa. Prvi krug idemo lagano sa grupom a drugi radimo u tempu trke. Nakon testiranja biciklističke staze odlazimo na Adu da osjetimo vodu i odradjujemo lagani plivački trening. Još samo carbo-loading i gotovi smo za danas.

Noć pred trku ne mogu da spavam, ne znam da li je od standardne treme ili zato što su mi iz zajebancije nabili pritsak da mogu da uzmem treće mjesto u kategoriji. Dižem se nikakav, bez imalo sna sa mučninom u stomaku. Doručkujem na silu i nakon 15 minuta odlazim u WC da sve to povratim. Povraćam čak i dobar dio večere. Osjećao sam se kao Eminem pred svoj prvi nastup u filmu “8 milja”, pa nije ni čudo što me dere trema jer mene čeka čak 70 milja. Stižemo na Adu, jedva čekam da izadjem iz auta i da opet povratim, još jedno povraćanje na Adi i spreman sam za trku. Priprema za trku ide standarno, već smo se navikli na proceduru, jedino se Draško nije snašao, trka nije ni startovala, a on već ima 5 minuta kazne jer nije pokupio sve stvari iz zone izmjene na vrijeme.

Minuti brzo prolaze i još je samo koji sekund do starta. Krećemo na plivanje i već poslije 100 metara problemi, naočare mi magle i gubim orijentaciju, odlučujem da smanjim tempo i trudim se da se ne nerviram oko naočara, treba uštedjeti nešto energije, duga je trka. Iz vode izlazim za nešto manje od 33 minuta, to je neki tempo od 1:55, loše ali namjerno sam išao lagano, jer je ova trka prije svega test, a ne trka na nož. Pedja izlazi iz zone izmjene u momentu kad ja ulazim, Marko dolazi odmah iza mene, Luka je daleko ispred nas, sigurno je već na prvom okretu bicikla dok se Draško još davi u vodi. Ideja za bicikl je bila da držim tempo od 30 do 32 km/h, znam da mogu taj dio i jače da odradim ali plašim se trčanja nakon bicikla pa valja trku malo taktički odraditi i sačuvati se za trčanje. Za početak držim 31 km/h i samo gledam kako pored mene zuje ostali takmičari, puni energije i adrenalina. Mogao bi da ih držim ali ih puštam, stići ću ih kasnije kad im padne snaga. Usput vidim da je Luka četrvrti ili peti, znam da je jedan od najboljih na biciklu tako da zaključujem da ima šanse za podijum. Brzo me prestiže i Marko, dobro vozi i vidi se da je pun snage i odlučnosti. Na povratku sa prvog okreta vidim i Draška, baš je mnogo zaostao ali sad je došao na svoj teren i vidi se da dobro ide od početka. Pedja i ja držimo isti tempo i konstanto je na 50 metara ispred mene.

Nedje smo na polovini trke i kreću prvi problemi za moju ekipu, Marku puca guma, vičem mu da proba da uzme moj rezervni točak iz wheel station-a, ali mu naravno zbog strogih pravila nisu dali da uzme točak. Ipak Marko je car i za nega nema odustajanja, mijenja gumu i vraća uz gubitak od nekih 20 minuta. Od polovine trke vidim da se previše lagodno osjećam i odlučujem da pojačam tempo, dižem na 33km/h. Prestižem Pedju, koji baš tada počinje da pada sa tempom, kasnije sam vidio da se baš namučio sa bicklom. Ja se super osjećam, počinjem da prestižem jednog po jednog, izgleda da su svi oni koji su me na početku preticali izgorjeli od prevelike želje. Meni se pedale okreću lagano, ne osjećam nikakve probleme, najviše energije mi troši Draško kojeg vidim svako malo i moram da se dovikujem sa njim. Na trčanje dolazim svjež, što je i bio cilj, sad samo treba da držim tempo 5min/km, ali kod mijenjanja opreme u zoni čeka me šok, bomboni dekstroze koje sam pripremio za trčanje su se rastopili u vodi koja se cijedila sa odijela za plivanje. Sad nemam ništa od pomagala za trčanje, na biciklu sam imao dva gela, a za trčanje mi ostaje samo dobra volja. Ponesen brzinom sa bicikla prvi km idem 4:20, znam da ću tim tempom sigurno da izgorim, tempiram ga na 5 min/km i uspijevam da držim neko vrijeme.

Na povratku sa prvog kruga očekujem da vidim Draška ali ga nema. Malo mi je čudno, motam filmove po glavi šta je sve moglo da mu se desi. Srećem ga tek na povratku sa drugog kruga, pitam ga u prolazu šta je bilo i dje je do sad, on ne razumije o čemu pričam, njemu je sve OK. Tek po završetku trke smo shvatili da je vozio 9 krugova umjesto 8 koliko je trebalo. Zbog nekih problema sa policijom, organizatori su skratili stazu tako da je nakon 8 krugova dužina trase bila 80 km. Draško je uredno ispoštovao distance i prateći sat jedini je odvozio polu IRONMAN-a u pravim mjerama. No da se vratim na trčanje ili možda bolje ipak da se ne vraćam, teško mi je da tu agoniju ponovo prolazim. Prvih par kilometara je bilo relativno OK ali onda sam počeo da se gasim, nije više ništa moglo da mi vrati snagu, ni trener ni prijatelji koji su me podržavali pored staze pa ni ostali takmičari sa kojima sam razmjenjivao riječi podrške. Nisu čak u život mogle da me vrate ni vrhunske zadnjice na rolerima, čak me je u tim trenucima bilo sramota od svih tih prolaznika jer sam više ličio na Kvazimoda nego na ponosnog sportistu. Ali ipak koliko god da mi je teško bilo, odbijao sam da stanem i prekinem sa trčanjem.

Na kraju završih taj polumaraton za 2 sata i 2 minuta, a ukupno za cijelu trku mi je trebalo 5 sati i 10 miuta. Cilj je ostvaren, završio sam trku u očekivanom vremenu, sa nešto više muke nego što je planirano. Završio sam trku na skoro pa tačno 3 godine kako sam odradio uopšte prvi trening, koji je bio dio priprema za prvi bokeški triatlon, tada sam pretrčao 5 km za nešto manje od 28 minuta, danas to trčim ispod 20 minuta. Završio sam trku tačno godinu dana kako sam počeo da radim sa trenerom Nemanjom Koraćem i ovo je bio prvi veći ispit koji sam, nadam se, položio. Nastavljam dalje da treniram, u planu su novi lični rekordi, probijanje sopstvenih granica, a za par godina ću da završim i puni IRONMAN, siguran sam.

I da ne zaboravim kolege mučenike. Luka je završio trku na trećem mjestu, svi smo ponosni na njega, a trebala bi da bude ponosna i cijela Crna Gora koja još nije svjesna kakvog sportistu ima. Za samo 3 godine treninga stigao je do nivoa jednog od najboljih triatlonaca u regiji. Za ostale, veliki je uspjeh bio završiti trku, pogotovo što se od poslovnih i porodičnih obaveza teško nađe slobodnog vremena za trening ali izgleda da nekako izgaramo na svim poljima.

Još za kraj da ne završim priču u ozbiljnom tonu. Pored sve ove muke, na povratku nas je zadesio kvar na autu, tako da smo auto ostavili na Zlatiboru, a mi onako sa svim stvarima i biciklima otišli na autobus pa lagano pud Herceg Novog na još jedno mučenje kroz neprespavanu noć na neudobnim sjedištima. Ali sve je to dio treninga, kad mi sledeći put bude bilo teško na nekoj trci, sjetiću se te vožnje autobusom i biće mi lakše.