YOU ARE AN IRONMAN!

Bio je to jedan od onih dana čiji datum znaš mjesecima unaprijed. Nešto poput datuma sopstvenog vjenčanja, jer na tuđe vjenčanja dobiješ poziv mjesec ili dva unaprijed. Ovo se kuvalo mnogo duže. Pitali su me poslijednjih nedjelja: “Jesi li spreman?”, a samo sam prvi put razmišljao što da odgovorim, a nakon toga sam, kao iz topa, ponavljao istu rečenicu: “Jesi li nekada vidio studenta spremnog za ispit?”. A ovaj ispit je bio drugačiji od svih…

Ispit đe znaš sva pitanja unaprijed. Imaš ih tri i vremena da se spremiš koliko želiš. 3.8km plivanja, 180km biciklizma i 42.2km trčanja. Kada misliš da si spreman, izađeš na ispit i imaš 17h da pokažeš svima kako i koliko si učio. Ako ne uspiješ za 17h da završiš započeto, spremi se bolje i vidimo se sledeći put. Surovo, ali izuzetno. Mnogi ovo zovu trkom, ali ja biram druge riječi. Za mene je nadmetanje. I to nadmetanje sa samim sobom. Vjerovatno će neko doživjeti ove riječi kao kliše, ali toliko puta dođeš u situaciju da se preispituješ da samo oni sa nenametnutim ambicijama i iskrenim željama mogu da izađu kao pobjednici.

10.4. je zvonio sat u 4h. Na prvo zvono sam bio na noge. To je taj dan, koji sam toliko čekao i toliko sam ga se plašio. Strah me bilo da ću iznevjeriti sebe, da sav trud i rad, koji je bio ogroman i nemjerljiv, će biti uzaludan. Znao sam da neću iznevjeriti druge jer sam za njih već bio poseban tata, muž i drug. Ali za crne misli danas nema mjesta. Doručak se služio od 3:30h, tako da je na doručku u hotelu bila prilična gužva. Vidno staloženi muškarci i žene u dominantno kasnim tridesetim i četrdesetim godinama. Za doručak se jede svašta. Trudiš se da ne gledaš drugima u tanjir i da ne izlaziš iz svoje rutine, ali je to teško, jer možda baš ta suva smokva koju drug saborac stavlja u tanjir je linija između uspjeha i neuspjeha? Čitao sam o tome – učio sam o tome. Jaje, tost, džem, kafa, pahuljice, suvo grožđe. Pomalo od svega, ali ne previše.

U tranziciji sam bio već oko 5h. Poslijednje pripreme, opremanje bicikla hranom i pićem kao da idem na sedmodnevno kampovanje i onda se pitam vrijede li novca 20gr lakše pedale, kada sam natovario oko 3kg razne prehrane? Oblačenje odijela, poslijednje riječi ohrabrenja, zadnji gel za sreću i pravac plaža. Među 1.800 sportista. Bio sam nevjerovatno smiren. Paul Caye sa mikrofona poručuje “Čestitam svima na hrabrosti. Vi ste već pobjednici. Za ovo ste se spremali, za ovo ste trenirali, za ovo ste se žrtvovali. Srećno danas i vidimo se na cilju”. Nisu me digle te riječi, a primjetio sam da nisu ni ljude oko mene. Svi smo bili u svom zenu fokusirani na ono što slijedi.

I krenulo je! Rolling start – na svakih 10sec kreće po 10 takmičara. U 6:58h je krenuo i moj talas. Indijski okean – 16 stepeni i 3.800m ispred mene. Odlučio sam da plivam paralelno sa drugim plivačima i svjesno žrtvujem benefite draftovanja u jedinoj disciplini u kojoj je dozvoljen draft, a ima koristi od njega. To je bila i prva pogrešna odluka tog dana :) U pojedinim momentima sam bio paralelno od grupe više od 30m udaljen i vidio sam da ne držim pravac kako treba. Iz mog ugla, žute bove koje su služile za orjentaciju su bile loše raspoređene i ja sam odlučio da mi jedini orjentir bude crvena bova – bova za okret. To je prilično teško kada je orjentir na oko 2km od vas i kada vam talasi zaklanjaju pogled, ali sam nastojao da cijelo vrijeme budem krajnje smiren i držim svoj tempo.

Na drugom okretu, nakon 1.900m sam pogledao na sat i za momenat sam bio potpuno zatečen – vrijeme 46min i preplivanih 2.400m. 11min više od plana, ali i 500m više od potrebnog. Znam da GPS satovi u vodi nisu baš najprecizniji, ali znam da sam plivao svoj tempo od 1:50min/100m i da ovih 46min znači da sam plivao mnogo više nego što je bilo potrebno. Priznajem grešku sam sebi i odlučujem se da plivam drugi dio trke u grupi. Ni grupa nije bila puno bolja, tako da sam plivački dio završio nekih 15min preko plana, a s obzirom da sam držao konstantan pace, sigurno sam častio organizatora makar tih 500m. Dakle, 4.300m za mene :)

T1 – skidanje odijela, oblačenje neophodne opreme, par zalogaja energy bara i trkom do svoga vranca. Plan je bio da držim skromnih 130W svih 180km. Za toliko sam se spremao. 130W prvih 45km je značilo prosjek od 29km/h. U povratku nešto vjetra i prosjek je malo pao. Na ulazu u grad, prije okreta na 90km čula se muzika sa razglasa. Ljudi se okupljaju, navijaju i nesvjesno pojačavam. Svi pojačavaju. Gledam na sat, vozi se 37km/h. Svi vozimo toliko. Navijači, MC-evi, DJ-evi, publika, voditelji – NE STVA RNO!!! Jedan po jedan na mrtvi okret, poljubac Maji, ona meni i znam da je pola prošlo.

Osjećam se nevjerovatno dobro. Sve ide po planu. Energy bar na 20-ti minut, gel na 40-ti, saltstick na okrugli sat, 750ml izotonika/h i 250ml vode/h. Tako sam trenirao, tako sam testirao, tako sam izračunao i tako radim.

Vjetar malo pojačava i na 120km prvi peh. Spada lanac na završetku uzbrdice. Vraćam se u realnost i shvatam da je trka daleko od gotove. Pokušavam da shvatim zašto se pad lanca desio i odlučujem da trku privedem laganije kraju i ne rizikujem neki veći kvar. Do tog trenutka sam prestigao priličan broj biciklista za koje je trka završena uslijed mehaničkog kvara. Kada kažem laganije, ne mislim na vožnjicu sa razgledanjem okoline.

Od tog trenutka stajem na svakoj okrepnoj stanici da kratko provjerim biciklo (bidone, nosače, prednji mjenjač), odem do toaleta i smiksam novu dozu izotonika. Na kraju sam imao ukupno 5 stajanja. U povratku na drugom krugu vjetar je još pojačao pa je i to dodatno uticalo da se prosječna brzina još malo spusti. Poslijednjih 20km je bilo nešto najljepše što čovjek može doživjeti. Znaš da si uspio, tu si, a željno čekaš ulazak u grad i desetine hiljada ljudi koji će da navijaju! Ali mene interesuje samo jedno lice :) Na kraju, 180km za 6:40h, prosjek 27km/h i uspon od 1.000m. Skupilo ga se prilično!

T2 – sad je sve mnogo sporije. Ljudi su spokojniji. Sve je do tebe i nema više mehaničkih kvarova. Patike za trčanje, naočare, krema za sunčanje i još samo maraton. Znao sam da ću da uspijem. Imam još 8:30h do završetka ispita i to praktično znači da mogu svo vrijeme da šetam. Problem je taj što baš i ne mogu da šetam 42km. Lakše mi je da trčim :) Kako sam u tranziciji uzeo gel i vodu, a prva okrepna stanica je bila na svega par stotina metara daleko, odlučio sam da je preskočim.

Međutim, na polovini stanice vidim male sendviče. Promjena plana i uzimam to. Nije bilo više od 5-6 zalogaja, ali sam mislio da će mi prijati. Preskačem vodu na kraju tranzicije da izbjegnem osjećaj nadutosti i to je bila moja druga i poslijednja greška. Sendvič je bio sa nekim namazom, koji mi ne bi prijao ni da sam bio najodmorniji i najgladniji, a ne nakon 8h napora! I hleb je bio potpuno suv, tako da sam narednih 15min, do sledeće okrepne stanice pokušavao sve da sažvaćem, ali bez uspjeha. Tek nakon uzimanja vode, dolazim do daha i nakon 5-6min kreću muke. Užasan bol u stomaku koji je poslijedica tog sendviča, ali ne znam kako da to “zaliječim”.

Prerano je za coca-colu, moram još sat ili dva na barove da budem, od vode me hvata mučnina, a stomak sve teži i teži. Narednih sat vremena su bili prava muka i to su mi i najsporiji kilometri na trci. Počeo sam da jedem po zalogaj energy bara i gutljaj-dva vode. Osjećao sam da je lakše. Odjednom je sve prošlo i mogao sam da se vratim planu. A plan je bio sledeći – 6:40min/km, a uzbrdo i na okrepne stanice – pješke. Do kraja trke sam se držao tog plana bez problema. Na uzbrdicama sretnete puno ljudi. Pričate. Bodrite se. Neko je 10km ispred vas, a neko 10km iza vas. I jedni i drugi istu muku muče. Pričam o Crnoj Gori jer je uvijek prvo pitanje odakle sam. Znaju za Hrvatsku. Puno njih je bilo. Kažu da će doći i do nas kad je toliko lijepo. Pitaju za naše trke. Kažem da tek krećemo, ali da se već sada ima što vidjeti. Kraj uzbrdice, good luck i svako svoj pace.

Zadnjih 10km je posebno. Trenutak kada uzimam traku za poslijednji krug, stajem pored volontera koji je u 60-tim i ozbiljnim tonom kažem:”Don’t take this personaly, but I don’t want to see you ever again in my life.”. Smijeh. Iskrene čestitke od svih. Kako na broju piše ime, publika viče:

“Igor, you made it!”, “You are looking good, Igor”, “Great pace, Igor”

I tako svakog takmičara po imenu. Njih 80.000!!! Poslijednja okrepna stanica. Stao sam kao i na svakoj prethodnoj i zahvalio se svim volonterima na fenomenalnom poslu. Njih preko 1.000 je brinulo o nama i da nije volontera ne bi ni bilo ove trke! Ja njima serdare – oni meni vojvodo! Nakon 40tog kilometra odlučujem da ubrzam. Osjećam da imam još puno snage. Trčim pace ispod 6min. Prestižem mnoge. Možda su u poslijednjem, a možda su u prvom krugu. Niti znam, niti me interesuje. Razmišljao sam puno puta kako će prolazak kroz cilj izgledati. Hoću li moći trčati ili ću samo hodati, hoću li imati snage za smijeh ili će me emocije savladati. Možda sam i htio da drugačije izgleda, ali ovo je bilo iskreno. Čisto i iskreno, a to se i vidi na slici!

Ono što se ne vidi je da sam nakon prolaska kroz cilj doživio potpuno emocionalno pražnjenje. I tu je bio volonter. Gospođa u pedesetim. Ruka na rame i tapše. Šapće: “You made it. I am so proud of you. Everyone is.”. Ne pomaže puno, ali je lijepo. Znao sam da mora da izađe sve iz mene. Sve one propuštene vikend šetnje, pozivi prijatelja, rođendani, zajedničke večere, trenuci kada sam bio loš i muž i tata i brat i kum i drug.

I to je taj finalni restart. Fizički i emotivno prazan, a zadovoljan. Uklopio sam još jednu kockicu. Ostalo ih je još par do kraja. Sve ide po planu.

Imam čega da se sjećam i imaću što da pričam.

Postoji nešto što nikada neću moći da zaboravim, a to je 10. april 2016. kada sam prvi put čuo

“Igor, you are an IRONMAN”