Važan je put, a ne rezultat!

Istina, zar ne? Ali… Iako će rijetko ko priznati da mu je rezultat na prvom mjestu, činjenica je da nemamo svi iste apetite, predispozicije i ciljeve. Pa kako onda mjeriti uspjeh, ako ne od prvog do poslijednjeg sportiste sortiranih po vremenu ili broju bodova (zavisno od takmičenja)?

Kako povjerovati nekome da je zadovoljan rezultatom ukoliko nije prvi? Da li mu vjerovati uopšte? Da li je to izgovor za neuspjeh koji moraš da prihvatiš? Ako isključimo mogućnost da je neko zadovoljan trkom/takmičenjem, a nije došao prvi, to znači da na takmičenju postoji jedan pobjednik i da su svi ostali gubitnici. U tom slučaju bi mogli da rangiramo gubitnike kao manje i veće, ali je svima zajedničko da su gubitnici.

Pobjednici

Slogan olimpijskih igara “Važno je učestvovati, a ne pobijediti!” se u malo kom sportu može doslovno primjeniti kao u triatlonu. Rijetki su sportovi gdje po završetku trke dobijaš medalju bez obzira na plasman (tzv. učesnička medalja). Ona predstavlja odavanje priznanja na tvom uspjehu koji se mjeri time da si završio trku, bez obzira na ukupan plasman. Dodatno se nagrađuju oni koji su u ukupnom plasmanu bili bolji od drugih sportista. Za uspjeh se smatra i dolazak na startnu liniju, jer je to odluka koja nije trenutna i ishitrena, već je zahtjevala i određene pripreme koje su sve osim ne kratke i lake.

DL > DNF > DNS

Kao što ova fotografija govori, poslijednji je bolji od onoga koji nije završio trku, a onaj koji nije završio je bolji od onoga koji nije ni startovao. I to su jedine dvije činjenice kojima se rukovodim. Zbog toga ove godine nisam odustao ni na jednoj trci, a bilo ih je: 10k, duatlon, akvatlon, 4x sprint triatlon, olimpijski triatlon i half IM. Za mene jako uspješna sezona, drugi bi se postidio mojim rezultatima, a nekom trećem su nedostižni.

Moja ćerka Lara se od svoje četvrte godine takmiči u plesu. Kada je krenula na svoje prvo takmičenje rekao sam joj da se zabavi bez obzira na plasman. Treba da zna da se veliki broj djece njenih godina uopšte ne takmiči i da je ona već u startu bolja od svih njih. Od tada pa do danas, prije svakog takmičenja kada Lari poželim sreću, ona odgovori sa “Nije važno pobjediti, važno je učestvovati” i ona zaista to misli. Važno je i djecu rasteretiti imperativa pobjede, pa će i u kasnijoj životnoj dobi imati realnija očekivanja, što može dovesti i do boljih rezultata. Djeca su već navikla da me pitaju nakon trke jesam li bio poslijednji, ne zbog toga što sam ih navikao na tako nešto ( :) ) nego da vide kako neko može da se raduje i takvim rezultatom!

Zaključak, ako ga mora i biti, je taj da moramo vjerovati ljudima. Vjerujte ako neko slavi završetak trke, a i da ne zna koji je u konačnom plasmanu. Vjerujte ako se neko raduje i poslijednjem mjestu. Vjerujte.